GROMAČKA ŠPILJA ili špilja za Vlakom najimpozantniji je speleološki objekt u Dubrovačko – neretvanskoj županiji; za znanstvenu je javnost prvi put otkrivena tek 1985. tijekom potrage za izvorima vode u speleološkim objektima.

Ulaz u špilju se nalazi dva kilometra zračne linije sjeveroistočno od najviših kuća u selu Gromača u Dubrovačkom primorju, na nadmorskoj visini od 605 m. Nije jednostavno ni lako doći do špilje; do drevnih kamenih kuća u podnožju Spasovog brda može se doći automobilom, a nakon toga se kreće uzbrdo pješice kroz ljuti krš do ulaza, uske i jedva prolazne pukotine u stijeni, koja iza sebe krije fascinantnu ljepotu podzemnog svijeta.

Špilja za Gromačkom vlakom predstavlja višeetažni, razgranati objekt s protočnom funkcijom, hidrološki još uvijek aktivan, jer se u njoj pojavljuje vodeni tok i periodična podzemna jezera. Privlači golemim dimenzijama, podzemni se prolazi s galerijama protežu u ukupnoj dužini od 2172 metra, pa po tome zauzima 14. mjesto među najduljima speleološkim objektima u Hrvatskoj. Visinska razlika od ulaza do najniže točke, podzemnog jezera kojeg tvori mali potok, seže do dubine od 212 metara. Nakon pukotinskog ulaza pruža se glavni špiljski hodnik nastao u jurskom vapnencu, širina mu negdje prelazi 30 m, a visina oko 20 m. Hodnik se dalje strmo spušta u pravcu sjeveroistoka; na njegovu se dnu povremeno stvori jezero površine oko 400 metara četvornih. Na ovom se dijelu hodnik sužava prelazeći u dvoranu nazvanu Veliki spuž, kojom se spiralno spušta prema Dvorani Dubrovačkih trubadura. Put vodi dalje u Kristalnu dvoranu iz koje se istočno odvaja veliki Korjeniti kanal zadivljujuće ljepote spiljskih ukrasa. Drugi dio špilje se sastoji od labirintnog spleta kanala koji često prelaze jedan iznad drugog. Ljepotom se posebno ističu Aragonitni kanal s predivnim aragonitnim heliktitima, te Kanal crnih koralja s tamnim koraloidima. Najkraći, ali i najteže prolazan je treći dio špilje. Njega čini uski i vrlo strmi kanal na čijem dnu i za vrijeme suša teče potok koji povremeno nestaje u nekoliko jamskih vertikala. U najdubljoj od njih je malo sifonsko jezerce kojim špilja prividno završava jer je uočena pukotina kojom se ona nastavlja.

Za domaće ljude poznata od pamtivijeka, za javnost je otkrivena tek 1985. godine kada su članovi Speleološkog odsjeka sveučilišnog Planinarskog društva "Velebit" iz Zagreba istraživali špilje i jame u području od Slanog do rijeke Omble radi traganja za akumulacijama pitke vode u speleološkim objektima. U čast otkrića, sastav Dubrovački trubaduri je održao koncert u dvorani koja danas nosi njihovo ime. Već 05. lipnja 1986. godine, špilja za Gromačkom vlakom je zbog svojih estetskih, geomorfoloških i arheoloških vrijednosti zaštićena kao geomorfološki spomenik prirode.

U ulaznom kanalu nalazi se jedan od najljepših i najvećih saljeva u našima špiljama, dužine preko 75 metara. Korjeniti kanal je posebno lijep jer je potpuno zasigan, a osvijetljen na sve strane raspršuje kristalne odsjaje svjetla. Posebnu vrijednost špilji daje otkriće tragova bosih nogu prethistorijskog čovjeka u drugom dijelu špilje, na oko 300 metara udaljenosti od ulaza, sačuvani u tankoj sigastoj kori. Analiza sigovine pokazala je da bi mogli biti stari čak 12 000 godina i potjecati od paleolitskog čovjeka kulture starijeg kamenog doba. Osim tragova stopala, ništa manji interes nije izazvalo ni otkriće ulomaka stare, prethistorijske keramike čija se starost procjenjuje na oko 4.000 – 5.000 godina prije Krista, kao svjedočanstva postojanja života u mlađem kamenom dobu. To su ulomci razbijenih ćupova kojima su prvi posjetioci, a možda i stanovnici špilje išli po vodu u udaljene kanale kad bi na ulaznom dijelu presušila. Prema frakturi na lomu i karakterističnim šarama ova keramika svrstana je u razdoblje između kasnog neolita i eneolita (prije 5000 – 4000 godina). Ljepotom se ističe i Aragonitni kanal, s neviđenim aragonitnim cvjetovima i stalaktitima, te Kanal crnih koralja u kojem dominiraju tamni koraloidi.

Gromačku špilju odlikuje i iznimno bogatstvo podzemne faune. Premda je ona i ranije istraživana, prva sustavnija biospeleološka istraživanja proveli su članovi Hrvatskog biospeleološkog društva (HBSD) tijekom 2003. i 2004. godine. Među tristotinjak do sada evidentiranih životinjskih svojti, uz kukce kornjaše, paučnjake, pauke i pseudoškorpione, grinje, kopnene i vodene rakove i neizbježne šišmiše, Gromačku su špilju posljednjih godina mještani često spominjali kao dom dinaridskog endema čovječje ribice (Proteus anguinus) što su potvrdili Kletečki i sur. (1996). Ova je špilja iznimno biološko nalazište i onih vrsta koje do sada nisu bile poznate u Hrvatskoj, a novija su istraživanja utvrdila i neke koje su čak i potpuno nove za znanost. U ulaznoj dvorani koja je najbogatija organskom tvari nalazimo brojne troglofilne organizme kao što je apfelbekova dvojenoga Apfelbeckia lendenfeldi, koja je dužinom od preko 10 cm najveća u Europi, te dalmatinski špiljski konjic Dolichopoda araneiformis. Ističu se čak četiri vrste lažištipavaca, među kojima je slijepi ronkus Roncus anophthalmus, zatim pauk hercegovačka stalagtia Stalagtia hercegovinensis, te još veći predator ogromna špiljska stonoga nazvana špiljski lav Polybothrus leostygis. Duž cijele špilje može se naći Apfelbekov antroherpon Antroherpon apfelbecki apfelbecki za kojeg je ovo, uz Močiljsku špilju, tek drugo nalazište u Hrvatskoj. Ova špilja predstavlja tipsko nalazište amfipodnog rakušca Accubogammarus algor jalzici, te za Hrvatsku prvo nalazište troglobiontnog kornjaša filtratora Hadesia vasiceki, prilagođenog za filtriranje podzemne vode koja se slijeva po stijenama. Do sada je zabilježeno tek šest nalazišta ovog jedinstvenog kukca. Također je nađen Schaefernov rakušac Typhlogammarus mrazeki, koji može dostići do 3 cm duljine, špiljski plošnjak Aegopis spelaeus, jedan od tri najveća špiljska puža na svijetu, te troglobiontski puž Pholeoteras euthrix. Osim toga prvi nalaz endemične Absolonove pijavice bez pigmenta i očiju (Dina absoloni) u Hrvatskoj zabilježen je upravo u prostorima Gromačke špilje, a prije toga je po prvi put za znanost opisana 1913. godine u špilji Vjetrenica na prostoru Zavale u BiH. Absolonova je pijavica prva otkrivena stigobiontna pijavica na svijetu. Gotovo sve ove vrste pripadaju podzemnom faunističkom kompleksu šire okolice Popovog polja u susjednoj Hercegovini u koji očito spada i Gromačka špilja.

Znanstveno opisana i spada u skupinu neuređenih, ali posjećivanih špilja. Monumentalnost podzemnih prostora, ljepota špiljskih ukrasa i blizina Dubrovnika već su dovoljan razlog za turističko uređenje špilje. Provedeno je ekološko istraživanje ove špilje u sklopu projekta "Ekološka istraživanja špilja i jama na području Grada Dubrovnika", kojeg provodi Hrvatsko biospeleološko društvo. Izrađen je elaborat za turističko uređenje i korištenje špilje koja bi mogla postati zamašnjak u turističkom razvoju ovog kraja. Zbog svojih geomofroloških, paleontoloških i arheoloških vrijednosti zaštićena je 1986. godine.