Čovječja ribica endemični je vodozemac, rasprostranjena u Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini. Nastanjuje podzemne slatke vode i neosvijetljena staništa dinarskog krša uz Jadransko more od sjeverozapadnog područja Italije sve do rubnih dijelova Hercegovine. U Hrvatskoj je pronađena na 57 lokaliteta (Kletečki i sur., 1996), a za nas je posebno važan podatak da je zabilježena u Gromačkoj špilji.

Obitava u podzemnim vodenim sustavima s mirnom vodom (podzemna jezera i mirniji dijelovi podzemnih vodenih tokova), bogatih kisikom i s niskom temperaturom, između 6°C i 10°C. U potpunosti je prilagođena životu u tami. Upravo zbog ovisnosti o čistoj vodi bogatoj kisikom, svako kemijsko i biološko onečišćenje podzemnih voda može biti pogubno za ovu vrstu. Na Crvenoj listi IUCN-a (International Union for Conservation of Nature) čovječja ribica svrstana je prema ugroženosti u kategoriju osjetljivih-ranjivih svojta (oznaka-VU-vulnerable). U tu kategoriju ulaze vrste kod kojih postoji velik rizik od izumiranja u budućnosti. Do smanjenja brojnosti čovječje ribice dolazi zbog onečišćenja i zagađenja podzemnih voda, te opsežnih hidrotehničkih zahvata kojima se skreću podzemni tokovi i mijenja se razina podzemnih voda.

Čovječja ribica (Proteus anguinus) pripada skupini vodozemaca (Reptilia), odnosno njihovoj podskupini repaša (Urodela). Nježnog je i vitkog tijela s malim i tankim ekstremitetima. Na prednjim se nogama nalaze tri, a na stražnjim dva prsta. Vertikalno spljošteni rep kraći je od tijela. Oči su slabo razvijene i prekrivene kožom. Sa svake strane glave su tri vanjske crvene škrge. Koža je ružičaste boje koja potječe od površinskih kapilara. Kroz prozirnu se kožu naziru obrisi unutrašnjih organa, što uvelike olakšava određivanje spola kod odraslih jedinki. Tamnjenje kože se može potaknuti izlaganjem jedinke na svjetlo. Ova pojava ukazuje na to da ove životinje nemaju albinizam, već je njihova bezpigmentiranost posljedica života u vječnoj tami. Veličina jedinki je od 23 do 25 centimetara, a mužjaci su nešto manji od ženki. Drugo spolno obilježje je razlika u veličini kloake u razdoblju parenja, pri čemu je kod mužjaka veća i izduženija nego kod ženke.

Čovječja ribica živi u podzemnim vodama, stoga ju je vrlo teško proučavati. U špiljama koje su dostupne ljudima nalazimo pretežno mlade jedinke, što upućuje na zaključak da se radi samo o rubnim područjima njenog staništa. Većina promatranja vršena su u zatočeništvu. U vrijeme parenja mužjaci se ponašaju vrlo teritorijalno i štite svoje područje od drugih mužjaka. Ulaskom ženke u takvo područje započinje udvaranje. Mužjak najprije maše repom u smjeru ženkine glave, nakon čega njuškom dotiče njenu kloaku. Tada ženka svojom njuškom dotiče mužjakovu kloaku, te ga slijedi 10-ak centimetara nakon čega mužjak ispušta svoje spermatofore. Par se kreće zajedno sve dok ženka kloakom ne prihvati spermatofore. Udvaranje se može ponoviti mnogo puta tokom nekoliko sati. Nakon toga ženka napušta mužjakov teritorij i nakon 2-3 dana započne s polaganjem, što čini sljedećih 25 dana, pri čemu obično pod kamenom položi i do 70 jaja. Jaja su veličine od 4 – 5 mm i čuva ih ženka. Izvaljivanje započinje nakon 86 – 182 dana, ovisno o temperaturi vode. Kad se ličinka izvali ne dolazi do potpune preobrazbe jer ovdje susrećemo neoteniju, odnosno odrasla jedinka nalikuje ličinki (zadržava vanjske škrge, repnu peraju i druge ličinačke karakteristike). Dužina života čovječje ribice je procijenjena na 58 godina. Uglavnom se hrani ličinkama kukaca, mekušcima i sličnim životinjama. Plijen može otkriti i na većoj udaljenosti oslanjajući se na kemijske tragove.