Riječna kornjača (Mauremys rivulata) jedna je od najrjeđih i najugroženijih vrsta gmazova u Republici Hrvatskoj. Područje njene rasprostranjenosti u Hrvatskoj je ograničeno samo na uski priobalni pojas od Pelješca do Prevlake, iako postoji vjerojatnost o njenom obitavanju i u području Baćinskih jezera. U poslijednje je vrijeme uočen problem postupnog smanjivanja brojnosti njenih populacija, posebno na području Pelješca, koji je prema današnjim saznanjima najsjeverniji dio areala ove vrste u Hrvatskoj. Ovaj trend smanjivanja brojnosti populacija riječne kornjače u najvećoj je mjeri neposredna posljedica negativnih ljudskih aktivnosti, odnosno direktnog zagađivanja prirode organskim i anorganskim krutim i tekućim otpadom. Jedan od uočenih problema predstavlja i činjenica da se broj lokvi, koje su se gradile i održavale kao pojilišta stoke, a mogu poslužiti kao potencijalna staništa za očuvanje ove vrste, zbog smanjenog se ili potpunog nekorištenja iz godine u godinu sve više smanjuje.

Rasprostranjenost
Slatkovodne kornjače roda Mauremys široko su rasprostranjene u Aziji, a isto tako i u zemljama mediteranskog područja. Rod Mauremys sadrži četiri vrste, od kojih su najpoznatije dvije mediteranske: Mauremys rivulata (kaspijska ili plosnata riječna kornjača) i Mauremys leprosa (španjolska barska kornjača). U Aziji je M. rivulata rasprostranjena u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza oko Kaspijskog jezera, Iraku, Iranu, Saudijskoj Arabiji, na Bliskom istoku u Izraelu i Siriji, dok je u mediteranskom području rasprostranjena u Turskoj, Bugarskoj, Cipru, Grčkoj (uključujući Kretu i brojne otoke u Jonskom i Egejskom moru). U Makedoniji je prisutna oko Đevđelije i Dojrana. U cijelom jadranskom području živi samo na području od Sutorine (Boka kotorska) do Stona, po močvarnim područjima i lokvama.

Njoj srodna vrsta, španjolska barska kornjača (M. leprosa) je rasprostranjena u Portugalu, Španjolskoj, Maroku, Alžiru, Tunisu, Libiji, te Senegalu i Nigeru na sjeverozapadu Afrike. U okviru vrste M. leprosa nema podvrsta, dok su kod vrste M. rivulata zabilježene dvije podvrste; M. c. rivulata i M. c. rivulata. Podvrsta M. c. rivulata je rasprostranjena u istočnoj i središnjoj Turskoj, Iranu, Iraku, Saudijskoj Arabiji, te u Moldaviji i Ukrajini, dok je druga podvrsta M. c. rivulata rasprostranjena u zapadnoj Turskoj, jugoistočnoj Europi uključujući Grčku, Bugarsku i naše krajeve, te Siriju, Libanon i Izrael. Međusobno se razlikuju bojom oklopa; plastron M. c. rivulata je tamniji, gotovo crn u usporedbi sa svjetlijim i mrljama prekrivenim plastronom M. c. rivulata, iako to ne treba uzimati kao posve siguran dijagnostički karakter. Ostale dvije nemediteranske vrste roda Mauremys su Mauremys nigricans (azijska žuta barska kornjača) i Mauremys japonica (japanska barska kornjača).

Izgled
Leđni i grudni dio oklopa riječne kornjače čvrsto su i nepokretno spojeni, za razliku od slične vrste, obične barske kornjače (Emy orbicularis). Leđni dio oklopa ili karapaks (Carapax) je blago ispupčen i znatno je niži nego kod kopnenih kornjača. Sastoji se iz pet središnjih ili vertebralnih (Vertebralia), četiri rebrene ili kostalne (Costalia) i 25 ivičnih ili marginalnih ploča (Marginalia). Nadrepna ili suprakaudalna ploča (Supracaudalia) je uvijek parna. Karapaks riječne kornjače je tamno-zelene ili maslinaste boje, posut žutim prugama. Na srednjem dijelu plastrona nalazi se poveća tamna mrlja, koja je kod starijih životinja obično posuta žutim mrljama. Slobodni dijelovi tijela su maslinaste boje, sa uzdužnim svijetlim prugama. Ove pruge i šare na tijelu i oklopu čine vrlo upadljivu osobitost ove vrste prema kojoj se može lako razlikovati od obične barske kornjače, od koje je veličinom nešto manja. Prsti su pokretljivi i do osnovica kandži spojeni opnama za plivanje; rep je dugačak i tanak. Iako M. rivulata pripada u srednje velike kornjače (dužina oklopa oko 20 cm, ponekad i nešto duže) istraživanja su pokazala da su prirodne populacije uglavnom sastavljene od manjih jedinki.

Prirodna staništa i način života
Riječna kornjača naseljava široki spektar vodenih staništa - od brzotekućih planinskih potoka, rijeka i jezera pa do močvarnih staništa, bara, lokvi i kanala. Vrlo je tolerantna i prema uvjetima vodenog staništa, te naseljava i kisela, alkalična i bočata staništa. Za razliku od barske kornjače sa kojom ponekad obitava u simpatričnim populacijama, može preživjeti i u zagađenim vodama. U sjevernim područjima zimu provode zakopane u mulju na dnu vode, a mogu hibernirati i u manjim lokvama ukoliko one presuše. Riječna kornjača je prilično oprezna i plaha životinja. Preko dana se obično zadržavaju u vodi ili se sunčaju na stijenama u njenoj neposrednoj blizini, a samo se noću udaljavaju od vode. Na najmanji znak opasnosti bježe u vodu i skrivaju se ispod vodenog bilja ili legnu na dno. Odlično plivaju i rone, ali su vrlo hitre i okretne i na suhom tlu. Postavljene na leđa lako se i brzo okrenu, što im omogućuje njihov sasvim nizak leđni štit oklopa. Kada je uznemirena, za obranu, može ispustiti izuzetno neugodan miris.

Ishrana
Riječna se kornjača hrani raznovrsnom hranom u rasponu od algi, ličinki insekata, glista, puževa, školjkaša, malih vodozemaca, punoglavaca žaba, malih ribica, a starije jedinke su gotovo iskljucivo herbivorne.

Razmnožavanje
Parenje se odvija u proljeće, uglavnom ispod vode, ali povremeno i na tlu, izvan vode. Prilikom parenja ženke znaju biti agresivne prema mužjacima i ujedati ih za vrat, a i mužjaci su tada agresivniji jedan prema drugom. Nakon parenja ženka potraži neko povoljno mjesto sa mekanom zemljom (nekada i dosta udaljenom od vode), gdje izdubi jamicu u koju položi 4-6 jaja dimenzija 25 x 38 mm. Period inkubacije jaja obično traje 65-75 dana, nakon čega se izlegu male kornjačice. One brzo dolaze do vode, gdje nastavljaju živjeti kao i njihovi roditelji. Mladi su prvobitno mesojedi i obično se hrane ličinkama insekata.

Ugroženost i zaštita
Mediteranske slatkovodne kornjače su izložene brojnim prijetnjama. Uz očigledne opasnosti kao što su gubitak staništa uslijed isušivanje vodenih područja, dodatnu opasnost predstavlja i prekomjerna upotreba pesticida i umjetnih gnojiva. U pojedinim krajevima značajan broj ovih kornjača nastrada i na cestama. Unošenje američke crvenooke kornjače (Trachemys scripta elegans), kao kućnog ljubimca je također ugrožavajuće u dugoročnom pogledu budući da su u direktnoj kompeticiji za hranu i prostor. U Maroku se oklop Mauremys leprosa upotrebljava kao suvenir dok se u arapskoj medicini jaja obiju vrsta koristi kao lijek za razne stvari. Srećom isto tako se razvija svijest o zaštiti ovih gmazova i povećava se broj značajnih staništa koja se proglašavaju zaštićenim područjima.

U cjelini Mauremys rivulata je zanimljivija i interesantnija životinja nego što se u prvi mah pomisli. bog evidentnog smanjivanja broja jedinki u divljim populacijama vrsta je KRITIČNO UGROŽENA I STROGO ZAŠTIĆENA; prema a prema članku 2. Pravilnika o visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom na ovom zaštićenom životinjskom vrstom utvrđena je kazna u visini od 4.000,00 kn. Njihova je biologija jako zanimljiva, ali postoji i dosta toga što još nije dovoljno poznato o njihovom životu.

Rasprostranjenost na širem dubrovačkom području

Na širem dubrovačkom području riječna je kornjača nađjena na nekoliko mjesta: u Konavlima, u širem naplavljenom području oko izvora Omble, u lokvama kraj Gornjih Majkova (herpetološki rezervat) i močvarnom području Stonskog polja, a možda i još ponegdje.

Konavosko polje	rječica Ljuta u Konavoskom polju	naplavljeno područje uz izvor Omble u Rijeci dubrovačkoj

Rijeka dubrovačka je tipični estuarij obalnog dijela Hrvatske sa specifičnim ekološkim osobitostima. Naplavljeno močvarno područje uz izvor Omble i otočić obrastao močvarnom vegetacijom tršćaka predstavlja stanište maloj populaciji ovih kornjača.

Lokve kraj Gornjih Majkova – predloženo za herpetološki rezervat. Dvije male lokve kraj Gornjih Majkova jedno je od najpoznatijih obitavališta riječne kornjače u našem kraju i kao takve su, u županijskom prostornom planu zajedno sa okolnim poljima, predložene za zaštitu kao posebni herpetološki rezervat.

herpetološki rezervat Gornji Majkovi

Lokve se nalaze u neposrednoj blizini asfaltne ceste koja vodi prema Gornjim Majkovima. Do veće lokve, koja je dvadesetak metara udaljena od ceste, od raskršća vodi uski poljski put zbijen između kamenih međa koje ograđuju okolna polja. Poput većine ovakvih lokvi u našem kraju koje su služile ili još služe za napajanje stoke, rubovi su joj učvršćeni kamenim suhozidom. Kružnog je oblika, promjera oko 15-20 m i dubine do 2 m, smještena na rubu malenog polja. Voda je i tijekom ljeta u dobrom stanju i prozirna u plićim dijelovima i čini se da ne presušuje. Sa sjeverne strane prema lokvi vodi mali kameni kanal koji za vrijeme jeseni i zime dovodi vodu iz okolnih izvora, zahvaljujući čemu joj razina značajno poraste. Na suprotnoj strani izgrađen je odvodni dio putem kojega višak vode odlazi prema obližnjim poljima. Nije gusto obrasla vodenim raslinjem, a okoliš je vrlo pogodan za riječne kornjače; na jednom je dijelu obala plitka i pristupačna te obrasla gustom travom. U njoj obitavaju i drugi organizmi poput gambuzije (Gambuzija hoolbroki), malih ribica unešenih za tamanjenje ličinki komaraca malaričara, zelene žabe (Rana ridibunda) i malog vodenjaka (Triturus vulgaris) tako da hrane imaju u dovoljnim količinama. Ovdje vjerojatno živi i neopasna zmija, barska bjelouška (Natrix natrix).

ribice gambuzije	zelena žaba	mali vodenjak

Druga, manja lokva se nalazi u neposrednoj blizini ceste, s njene desne strane, pedesetak metara zračne linije udaljena od veće lokve. I ona je kružnog oblika, promjera desetak metara, također sa svih strana ograđena kamenim suhozidom, visine 1 do 1,5 m. Smještena je u plitkoj vrtači, dubina vode je oko 2 m, ljeti nešto manje. Rubovi lokve cijele su godine obrasli bujnom travom. Ova lokva ljeti također ne presušuje. Stanje vode, biljnog i životinjskog svijeta istovjetno je onom u većoj lokvi. U neposrednoj se blizini nalazi zgrada stare pelinarnice u kojoj su Majkovljani nekada davno destilirali aromatično bilje. Zgrada se trenutno obnavlja, a ubuduće će poslužiti kao sastajalište mjesnih udruga i vatrogasnog društva. U objema lokvama primijećena je manja populacija riječnih kornjača, s većim brojem juvenilnih jedinki. Prilično su plašljive i na najmanji znak opasnosti zaranjale su u sigurnost vodene vegetacije ili prema dnu lokvi. Treba spomenuti da se nedavno započelo aktivnije djelovati na polju njihove zaštite, budući se uređuje sustav odvodnje otpadnih voda koji će spriječiti onečišćenje ovih vodenih staništa, a lokalitet će ubuduće biti i fizički zaštićen. Stoga treba pohvaliti stanovnike Majkova što su znali prepoznati vrijednost rezervata i nisu dopustili da se ovakvo bogatstvo prirode uništi. Ovdje se može vidjeti i druga vrsta slatkovodne kornjače, obična barska kornjača (Emys orbicularis). Na širem području Majkova postoji još sličnih vodenih staništa u kojima bi riječne kornjače mogle obitavati. Jedna od njih je lokva u Prljevićima.

Na Pelješcu u blizini Stona, u širem vlažnom boćatom području kraj solane, nalazi se mala populacija ove zanimljive kornjače. Močvarno stanište, relativno dobro sačuvano uz obodni kanal Stonske solane, od izuzetnog je značaja i za ornitofaunu, kako za ptice gnjezdarice, tako i za selice i zimovalice koje se ovdje zadržavaju zbog odmora pri preletu, noćenja i ishrane. Tršćaci danas predstavljaju sve ugroženije tipove staništa, naročito u mediteranskim područjima.

RIJEČNA KORNJAČA PREDSTAVLJA ZOOLOŠKU SPECIFIČNOST NAŠEG KRAJA;
SAČUVAJMO JE!!!!