Iako spada u najčešće i najraširenije vrste morskih kornjača u Jadranu, glavata želva nikako ne silazi s popisa ugroženih morskih životinja Sredozemlja. Stoga je svaki pronalazak želve u prirodi iznimno važan za bolje poznavanje i učinkovitiju zaštitu ovih ugroženih stvorenja. Znanstvenici Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu u suradnji s oceanografskim institutima, prirodoslovnim muzejima i brojnim volonterima, već nekoliko godina provode Program istraživanja i zaštite morskih kornjača. Prikupljaju se sve informacije o opažanjima želvi u moru i na kopnu, ulovljenim primjercima u mreže, te bolesnim i uginulim životinjama. Radi praćenja kretanja morskih kornjača, na svakom ulovljenom ili slučajno nađenom primjerku znanstvenici obavljaju markiranje, te želve vraćaju u more s učvršćenim metalnim ili plastičnim markicama na prednjim ili stražnjim perajama. Bezopasnim postupkom označavanja svaka želva dobiva identifikacijski broj, a za slučaj da se zaplete u ribarsku mrežu ili bude primijećena na moru, na pločici je utisnuta adresa na kojoj nalaznik može prijaviti markiranu životinju.

Više je prilika u kojima se može markirati morska kornjača, a najčešće nakon slučajnog ulova. Usavršavanjem ribolovnih alata i tehnika, morske kornjače posljednjih godina sve češće postaju dio ribarskog ulova. Na dojavu ribara o slučajnom ulovu morske kornjače dolazi se sa odgovarajućom opremom. Nakon što se utvrdi zdravstveno stanje jedinke, potrebno je uzeti podatke o duljini i širini njenog oklopa, tjelesnoj težini (morfometrijske podatke), a nakon toga markirati i pustiti kornjaču natrag u more. Prilikom puštanja najbolje bi bilo odvesti je brodom na otvoreno more, međutim, ukoliko to nije moguće, kornjaču treba pustiti direktno sa obale, pazeći pritom da u blizini nema postavljenih mreža ili drugih prepreka u koje bi mogla zapeti. Kako je u Jadranu procijenjen slučajni ulov od 2500 morskih kornjača godišnje, program markiranja se zasniva upravo na životinjama ulovljenim u ribarske mreže. Nakon ulova potrebno je obavijestiti suradnike programa u najbližem prihvatnom centru.

Morfometrija morskih kornjača
Za morfometriju morskih kornjača značajne su mjere dužine i širine oklopa, koje se mjere u obliku najmanjih i totalnih vrijednosti. U oba se slučaja koriste dvije metode: metoda uzimanja ravnih mjera, za koju je potrebna posebna velika mjerka, te metoda zakrivljenih mjera, koja se izvodi običnim krojačkim metrom.

Ravne mjere
MSCL – najmanja ravna dužina karapaksa (Minimum Straight Carapace Length)
TSCL – potpuna ravna dužina karapaksa (Total Straight Carapace Length)
SCW – ravna širina karapaksa (Straight Carapace Width)

Zakrivljene mjere
MCCL – najmanja zakrivljena dužina karapaksa (Minimum Curve Carapace Length)
SCCL – standardna zakrivljena dužina karapaksa (Standard Curve Carapace Length)
CCW – zakrivljena širina karapaksa (Curve Carapace Width)


Nakon što se izmjere i zapišu morfometrijske mjere, pristupa se procesu markiranja.

LITERATURA:
Gerosa, G., Lazar, B. 1996. Priručnik za markiranje kornjača u Jadranu. Brošura Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja, pp 45.